»Marketing i strukturne promjene – tako glasi radni naslov najvećega ovogodišnjeg marketinškog događaja u Jugoslaviji, 10. Kongresa Jugoslavenskog udruženja za marketing u Cankarjevu domu u Ljubljani. Naslov deluje vrlo ambiciozno, ali podnaslov »JEDNA OD POSLEDNJIH ŠANSI NAŠE PRIVREDE«, zvuči gotovo alarmantno. O čemu je, zapravo, reč? Zašto takav naslov i podnaslov?

U povodu najvećega marketinškog događaja u Jugoslaviji, 10. kongresa Jugoslavenskog udruženja za marketing, razgovarali smo s Jurom Apihom (1941), glavnim urednikom »Media marketinga«, jugoslavenskog časopisa za trženje i tržišno komuniciranje in predsjednikom slovenskog Društva za marketing. Razgovarali smo s njim u njegovoj radnoj sobi na 7. katu stražnje zgrade ljubljanskog »Dela«, u kojem je direktor Radne zajednice za tržišno komuniciranje STIK.

APIH: Kažete da podnaslov našeg kongresa zvuči alarmantno. To smo i htjeli postići da bismo na sebe skrenuli pažnju. Strah nas je da inače govorimo uprazno i da nas nitko ne sluša. No, istodobno mnogo je istine o tome da je doista posljednji čas da se orijentiramo na tržišnu privredu.

To se upozorenje u novije doba dosta često ponavlja.

APIH: Istina je. Uostalom, mi smo dilemu: robna proizvodnja ili tržište, da ili ne, riješili već od VII. Kongresa i programa SKJ koji je tada bio prihvaćen, ali naša svakidašnja praksa govori drukčije. Osciliranje između tržišne koncepcije u dogovorne planske privrede nije se zaustavilo usprkos riječima, dugoročnim programima, kritičkim analizama i rezolucijama.

Koji je razlog tome?

APIH: Razloga je više, i problematika je mnogo kompleksnija nego što se na prvi pogled čini. Jezgra problema jest društvena, a ne samo privredna, i na području marketinga ona se samo reflektira. Na nedavnoj svjetskoj konferenciji o ulozi marketinga u razvoju država zaključeno je, primjerice, da je odsutnost unutrašnje konkurencije, pomanjkanje etike, povjerenja u sebe i zatvaranje u vlastite granice ključni razlog zaostajanja nerazvijenih država u uvodenju konkurentnog marketinškog privređivanja. Istodobno se nerazvijene države nikad dosad nisu sretale s tako velikim rizikom zaostajanja i ujedno s tako velikim mogućnostima brzoga napretka. Države koje se pri tom pružaju za primer (Singapur, Južna Koreja…) bile su  sposobne da se vlastitim snagama upuste u izazov opasne marketinške igre svjetskih tržišta.

Zašto se po vašem mišljenju, naše radne organizacije tako teško odlučuju za tržišno poslovanje?

APIH: Ako se sudbina radne organizacije odlučuje na tržištu i ako ona tamo ostvaruje svoj dohodak, onda se ona svakog trenutka mora na njemu dokazivati. To nije lako, a za mnoge bi bilo i pogubno. Zato im više odgovara da se za njihov opstanak brinu odgovarajući politički forumi i društvene zajednice.

Zašto se sposobni, dokazani, na tržištu više ne angažiraju za uvođenje zahtjevnijih uvjeta tržišnog privređivanja u nas?

APIH: »Sposobni« su po prirodi sposobniji gotovo u svim uvjetima, a ne samo u najkonkurentnijim. Jedna između sposobnosti, na kraju krajeva, jest i to da prestaneš gurati glavu kroza zid kad vidiš da je on predebeo i da glavu možeš razbiti. Uspješnost je također relativan pojam, a određuje ga relativno uska sredina. Sposobni koji u toj sredini ostvare svoje relativne prednosti, svoju relativnu komociju, svoj relativni mir, ne žele to izgubiti, ako nisu sigurni da bi u drukčijoj situaciji imali više. Zato ni od tih takozvanih »sposobnih«, uspješnih i ambicioznih ne možemo očekivati da će do iznemoglosti zahtijevati druge uvjete privređivanja i time sebi komplicirati život.

Takvo razmišljanje ipak nije uvijek bilo dominantno u nas…

APIH: U vrijeme drukčije društvene klime, dakako, i razmišljalo se drukčije. Sjećam se kad smo mi u Studiju Marketing prije devet godina preuzeli, primjerice, propagandno uvođenje deterdženta AVA na jugoslavensko tržište. Za tu je radnu organizaciju to bilo tako važno da je na prezentaciju projekta propagandne akcije u Ljubljani došao čak predsjednik općine iz koje je bila tvornica. Za njih je, naime, bilo ključno pitanje da li će tržište prihvatiti taj deterdžent ili su oni svoju tvornicu gradili uzalud. Oni su to shvatili kao životno pitanje i čitava se struktura tome prilagodila. Takvo je ponašanje pravo, ali ono ne ovisi samo o radnim organizacijama. Uostalom, što je privreda siromašnija, što ima manje uvjeta za samostalni ravnopravni prodor i ponašanje, što više ovisi o državi i državnoj regulativi, to je manje osposobljena za tržište i manje će se za njega zalagati.

Na jednom ste mjestu citirali izjavu visokog evropskog funkcionara prema kojoj »Jugoslavija ne može postati ravnopravna članica EUREKE jer nema tržišne privrede«.

APIH: Htio sam time reći da, očigledno, svoja pravila i svoje kriterije možemo određivati samo u svojim ogradama. Kad izađemo u svijet, treba da se podredimo onim pravilima i onim kriterijima koji u tom svijetu vrijede i prema kojima nas taj svijet prima ili ne prima, odnosno određuje nam mjesto. Velika je zabluda bila mišljenje da možemo sami određivati kriterije naše privredne uspješnosti. Stotinjak milijardi dolara koje treba da otplatimo do 2000. godine nerazdvojno nas vežu sa svjetskom podjelom rada i s kriterijima što ih određuje ekonomski sistem koji u tom svijetu prevladava. Zato su svjetska tržišta jedina stvarna mjerila naše privredne uspješnosti. A ta su tržišta zapravo suvremena bojišta. Njih treba osvajati. Borba za njih odvija se ekonomskim, tehnološkim, znanstvenim i monetarnim oružjima, i u njoj vrijedi samo jedna »ratna vještina«, a to je vještina suvremenog marketinga.

Koliko su naši izvoznici toga svjesni? Kakav je njihov marketinški nastup na stranim tržištima?

APIH: Naši su izvozni nastupi, na žalost, rijetko kad marketinški. Mi na prste jedne ruke možemo nabrojiti one koji se kako valja pojavljuju vani. Istina, marketinški je nastup najskuplji, ali ako je adekvatan, on osigurava i najveću dobit. Ulaganja su u njega skupa, traži se mnogo znanja, prodornosti i ambicije. No, »Elan«, »Radenska«, »Prvomajska«… primjeri su toga kako treba pristupiti svjetskom tržištu, kako izvoziti s identitetom, kao prepoznatljivi proizvođači. S druge strane, posve su nemarketinški oni oblici forsiranog izvoza, izvoza pod svaku cijenu, koji se temelje na iznuđenim kompenzacijama, klirinškim izvoznim listama i kojima se, objektivno, izvozi i rasprodaje i naša privredna supstancija. Toj vrsti izvoznika nije potreban marketing, koji ionako ne poznaju. Samo su oni koji se hvataju ukoštac s inozemnim tržištem, po pravilima tih tržišta, zapravo i marketinški orijentirani i oni su nosioci tih opredjeljenja ne samo u izvoznoj nego i u domaćoj privredi.

Kako ocjenjujete marketinški nastup automobila »yugo« na američkom tržištu?

APIH: »Yugo« je, što se naših marketinških projekata tiče, jedini naš proizvod koji se, uz »Elan«, pod svojim originalnim imenom uspio plasirati na to tržište. Pri tom nije važno kako je do toga došlo ni tko je koncipirao i izveo marketinški pristup. Bitno je to da je uspjeh tog automobila na američkom tržištu školski primjer uspješnog marketinga. Kreatori nastupa uspjeli su naći primjeren tržišni segment za svoj proizvod i, po svim pravilima koja vrijede za taj prostor, uspješno su ga pozicionirali. Dakle, marketing je tu odlično funkcionirao. Međutim, problem vidim negdje drugdje. On se ne odnosi toliko na teškoće koje prate naš posao stoljeća, na sve poznati probleme s kvalitetom, na rokove i padanje vrijednosti dolara koliko na perspektive koje nam ocrtava dugoročno usmjeravanje širokog segmenta naše industrije u taj projekt. Naime, pozicija najjeftinijeg automobila na američkom tržištu, realno gledano, naš je trajni, ako ne i krajnji, cilj. Samo malo tko vjeruje da bismo u dogledno vrijeme mogli biti sposobni američkom tržištu ponuditi automobil koji će se tamo gdje su otpali »Fiat« i »Renault« uspjeti plasirati, i to s još nekim drugim prednostima osim s najnižom cijenom. To, drugim riječima, znači da smo dugoročno determinirani s najniže plaćenom radnom snagom, i to ne samo u Europi.

Čini se, ponekad, da je ono što koči naš odgovarajući (marketinški) nastup na stranim tržištima i nekakav strah da se upustimo u natjecanje s razvijenima…

APIH: Osobno vjerujem da se natjecanja s razvijenim svijetom ne bismo smjeli bojati. Istina je da oni imaju više znanja i iskustva, više kapitala, mogućnosti, manevarskog prostora i još kojećega, ali ipak, u onom bitnom, u ljudima, u ljudskim sposobnostima, u kreativnosti, u sivoj materiji, ako hočete, nisu baš ništa pred nama. Na mnogim poslovnim susretima s marketinškim menedžerima velikih međunarodnih kompanija nikad se nismo osjećali deprivirano ili premalo kvalificirano. Zato ne vidim nikakva razloga da se ne bismo upustili, u približno izjednačenim pravilima igre, u nadmetanje s drugima. U tom mi se smislu vrlo negativno čini rasprostranjeno uvjerenje da su razvijeniji sposobniji, bogatiji, snažniji i da nam nema druge nego služiti im s onim što nam preostaje, s našom prirodom, jeftinom radnom snagom i zagađenim okolišem.

O tome kako se tko na tržište postavlja vjerojatno odlučuju i kadrovi koje ima. Odnedavna se u Kini obučavaju specijalni kadrovi u okviru njihove tri nove i velike oglasne agencije koji će, u suradnji s evropskim agencijama, nastojati razviti strategiju prodaje kineskih proizvoda na Zapadu. U tu se svrhu na umjetničkim akademijama već predaje umijeće oglašavanja (advertising arts) i dizajn pakiranja (package design). Mi još nismo poduzeli nešto takvo. Uostalom, kako uopće stojimo s kadrovima na področju marketinga?

APIH: Sudbina naših kadrova vezana je za sudbinu naše privrede. Kako se ona, manje-više, ciklički odvija, mi smo imali periode kad je bila više orijentirana na tržište, i to se odražavalo na kadrove. Šezdesetih godina, kad se u nas tržište razbudilo, nastale su i odgovarajuće kadrovske strukture. Interes za marketing narastao je u školama, na fakultetima. Mnogi su se počeli njima baviti jer je značio nešto novoi perspektivno. Kad su se prilike promijenile i kad je plasman proizvoda prestao biti problem, ti su kadrovi razpoređeni na druga mjesta. Najčešće ondje gdje se »dogovaranjem« za odgovarajuće cijene, devize, uvozne dozvole i slično počelo odlučivati o sudbini radne organizacije. Radna mjesta na području marketinga više nisu bila toliko privlačna kao prije i zato danas u mnogim radnim organizacijama na ključnim mjestima nema dovoljno marketinški osposobljenih poslovodnih i stručnih radnika. S druge strane, iznenađeni biste bili kad bih vam nabrojio imena naših visokih političkih, partijskih i državnih funkcionara koji su svoje karijere počeli kao vođe marketinga ili propagande u vrijeme kad je privreda svoje najbolje kadrove postavljala na mjesta, koja su bila odlučujuća za njihovu sudbinu. Ne znači, naravno, da bismo te drugove morali pozvati da se vrate na mjesta odakle su počeli, ali bi trebalo da od njih zahtijevamo da pridonesu stvaranju takve poduzetničke atmosfere da bi najambiciozniji, najustrajniji mladi stručnjaci mogli ostvariti svoje sposobnosti u svjetskom marketinškom natjecanju.

Hoće li se kadrovska situacija popraviti akcijama kao što je ona koju je ove godine provela Privredna komora Slovenije? Ona je, naime, na tromjesečni specijalizirani tečaj marketinga u SAD poslala 30 stručnjaka iz Slovenije.

APIH: dobro je da smo sad počeli s takvim akcijama, iako su Nijemci to napravili odmah poslije rata, 1947. Oni su pokupili 500 najboljih učenika iz svih škola i poslali ih u Ameriku. Išli su se osposobljavati na najzahtjevnije područje. Danas su ti ljudi menedžeri zapadnonjemačke privrede. Mi smo to sad shvatili i dobro je da jesmo, jer to pokazuje početak drukčijeg načina razmišljanja i usvajanje nekih drugih standarda. Osposobljeni ljudi znat će kako treba plasirati naše proizvode vani. Ovako, svaki naš veći izvozni posao ide preko stranih firmi, pa zato velik dio razlike u cijeni poberu strani marketinški menedžeri. U svojim sredinama ti će ljudi također moći djelovati svojim znanjem i iskustvom. To će, možda, pogodovati stvaranju neke nove atmosfere, atmosfere novih ambicija, prodornosti, natjecateljskog duha in izazova. To nam sad nedostaje, i taj nas nedostatak koči. U kriznoj situaciji stvara se ziheraški način razmišljanja. Nitko neće krenuti u nešto novo i pokušati riskirati. Svatko se očajnički drži za ono što ima, pa makar to bilo i slabo, samo da ne bi i to izgubio. Vrlo su rijetki oni koji tako ne razmišljaju.

Nedavno je, na poziv Beogradskog univerziteta, u našoj zemlji bio i tvorac japanskog privrednog čuda, Shigeo Shingo. Bilo je vrlo zanimljivo čuti njegove komentare i savjete. Što vi mislite o tome?

APIH: Takvi su susreti vrijedni, i svakako da su nam potrebna i takva iskustva. No, nemojmo se zavaravati da bismo mogli dovesti deset Japanaca i odjedanput riješiti sve naše probleme. Situacija je mnogo zamršenija. Često se misli da bismo morali biti marljivi kao Japanci i da bi se time stanje sredilo. To je bacanje pijeska u oči, jer govori o samo jednom nivou našeg problema. Mi samo s povećanjem fizičkog rada nećemo učiniti ništa. Mi možemo uključiti sve tvorničke trake u Jugoslaviji na najbrži ritam, povećati svima normu i s time nećemo riješiti naše probleme. Ako se već želimo uspoređivati s Japancima, onda treba da znamo gospodariti kao Japanci, znati se organizirati kao oni. Treba, dakle, prije svega da drukčije razmišljamo i prestrukturiramo se.

APIH: No, mi bismo htjeli da se taj časopis ne čita samo kao zanimljivost nego i kao priručnik. Da se radne organizacije njime koriste. Cilj nam je da »Media marketing« bude, na neki način, permanentan stručni susret. Zato u rubrici »MM marketinški univerzitet« obrađujemo aktualnu problematiku marketinških istraživanja. Predstavljamo različite strane poglede i prilaze tržištu, ali i domaća stručna iskustva. No, važno nam je da časopis pruža  što više informacija iz svijeta, i to ne o onome što se zbivalo prije pet godina nego o onome što se događa danas. MM je od početka bio dvojezičan. Isprva je izlazio kao informativno-propagando glasilo »STILA« – »Dela« ali su već tada prilozi u njemu bili dvojezični. Otkako je na skupštini propagandista u Novom Sadu odlučeno da bude glasilo čitave struke, on izlazi u dva izdanja. Opstajemo s velikim teškoćama i velikim dijelom pomaže nam »Delo«. Časopis je, naime, vrlo skup, tiskamo ga na skupom papiru, ali kad bismo ga štampali na lošem, onda bismo sami sebi skakali u usta. Redovno  imamo zaposlena samo dva čovjeka, odgovornu urednicu in lektoricu. Svi ostali radimo neprofesionalno. Unatoč tome, mi ne želimo da list bude list nekih zanesenjaka, autsajdera, koji nemaju nikakve veze s realnošću, idealista koji su spremni za svoje ideje besplatno raditi, hodati na sastanke i slično, a da pri tom stvarno ne znače ništa. Mi želimo imati utjecaja i zato smo među osnivače okupili stanovit broj naših najuspješnijih privrednika. Popis suosnivača »Media marketinga« danas se može čitati i kao popis članova kluba dobrih, prodornih, tržišno usmjerenih privrednika u nas. Ponosni smo da se oni identificiraju s našim časopisom, i u svoje poslanje zato želimo uvrstiti i afirmaciju, iskustva i kriterije onih koji su dokazali i dokazuju da se s tvrdoglavim nastojanjima na osnovnim načelima marketinškog gospodarenja i u nas, unatoč svemu, može uspjeti. Istina je da u tom klubu naših suosnivača zasad prevladavaju slovenske firme, a mislim da ćemo biti uspješni tek onda kad će u njemu biti i više drugih iz ostalih jugoslavenskih sredina.

Možete li navesti neke primjere uspješnih marketinških projekata u nas?

APIH: Uzoran primjer pravilnog i smišljenog marketinškog vladanja svakako je Radenska«. Ona se prije dvije godine usudila ugroziti svoj primat na tržištu bezalkoholnih pića u Jugoslaviji i licencni »Deit« zamijeniti za istovrijedan, ali u nas »izmišljen« i izrađen STIL. To je bila jedna od najtežih – koliko je meni poznato – marketinških operacija u nas, nad kojom je stalno visila opasnost gubitka najvećeg tržišta u državi. No, opsežna istraživanja proizvoda, potrošača, uza sve oblike tržišnoga komuniciranja, uspjela su plasirati nov, dotad nepoznat, proizvod – za mnoge s problematičnim imenom – i pozicionirala ga na mjesto nekadašnjeg “Deita« u koji se ulagalo godinama. Akcija tržišnoga komuniciranja bila je vrijedna i najviše nagrade na Festivalu tržišnih komunikacija u Portorožu, a ujedno dostigla svoje ciljeve, i čak ih premašila. STIL se utvrdio na nekadašnjoj poziciji »Deita«, i ponovno se vitalizirao, a svi troškovi propagandne akcije bili su pokriveni uštedom na devizama koje više nije trebalo za licencu davati stranom partneru. Sličan salto mortale u relativno kratkom roku izvela je i »Mura«, sa svojim muralistima. Tvornica koje je godinama bila na glasu po kvalitetnoj robi, po kvalitetnom radu, ali i po konvencionalnim, umjerenim, klasičnim krojevima, bila je sposobna da u nekoliko brzih i okretnih koraka posve promijeni image. Tržišna i psihološka istraživanja pokazala su da je pravo tržište za modnu industriju u onom potrošačkom segmentu koji modu najviše cijeni, slijedi i traži. Dakako da nije bilo lako promijeniti image umjerene elegancije u opuštenu modnu avantgardu i ujedno se pozicionirati u najvišem cjenovnom razredu. Po zasluzi takvog marketinškog ponašanja kruh koji »Mura« reže svom širokom in marljivom radničkom zaleđu zasigurno je deblji i ukusniji.

Iako uspjehe radnih organizacija o kojima govorite svakako treba cijeniti, ipak se postavlja pitanje da li bi ti uspjesi bili tako sigurni da one ovdje imaju odgovarajuću konkurenciju?

APIH: Istina je da one nisu imale ozbiljnijih konkurenata, i zato je, naravno, u situaciji u kojoj pobjednik sam sebi određuje kriterije i prvo mesto, zapravo nešto relativno. Pogledajte što se događa u svijetu. Francuska propagandna agencija »Synergie« dugo je vodila uzornu propagandnu akciju za klub »Mediterranee«. Dobila je nagradu za najbolju propagandnu akciju u poslednjih deset godina u Francuskoj, ali, unatoč tome, izgubila je klijenta ter je druga agencija, RSC&G, s još boljom analizom tržišta i strategijom u oštroj, iako korektnoj, borbi dobila posao. Uzgred rečeno, telefonski broj dosad najbolje agencije za turističku propagandu, koja traži novoga naručioca, jest: Pariz, 45749870. U slučaju da to zanima generalnog sekretara Turističkog saveza Jugoslavije.

Čime se bavi STIL, radna jedinica u kojoj ste direktor?

APIH: U STILU se bavimo pretežno istraživačkom djelatnošću, a svrha nam je da potaknemo tržišni način razmišljanja u novinskom izdavaštvu. Sada radimo nekoliko većih projekata. Jedan od njih zove se »Bom-ne bom« (Hoću-neću). To je velika i dosta značajna analiza koju provodimo već više godina a odnosi se na istraživanje kupovnih namjera slovenskih potrošača.

Do kakvih ste rezultata došli?

APIH: Svake godine u debelu zelenu knjigu upisujemo rezultate istraživanja »Hoću-neću«. Tamo je toliko podataka da ih je gotovo nemoguće nakratko interpretirati. Za čitav niz ključnih potrošačkih proizvoda utvrđujemo posjedovanje i kupovne namjere. Istraživanje je i dobilo ime po tome jer anketirani odgovaraju na pitanje da li imaju namjeru taj i taj predmet kupiti u toku godine. Mi to provodimo već više godina u suradnji s ljubljanskim Institutom za istraživanje tržišta i vrlo teško ustanovljavamo pomake u potrošačkim interesima ljudi za svaku iduću godinu. Kroz pomake i promjene tih interesa mogu se pratiti i šira društvena gibanja. Primjerice, u trenutku kad se ekonomska situacija u nas najviše zaoštrila, televizor u boji izgubio je primat najželjenijeg predmeta u stanu, i to je postao – iako  relativno – šivaći stroj. Isto tako zanimljiv trend vidi se u tome da, iako 50-posto Slovenaca ima skije, ove godine namjerava kupiti nove tek svaki deseti među njima. S druge strane, onih koji ove godine prvi put kupuju tenisku opremu više je nego onih koji će ove godine prvi put kupiti skije. Za tekstilnu industriju zanimljiv je podatak da je najželjeniji odjevni predmet kod Slovenaca »puhovka«. Želi je gotovo svaki treći Slovenac. Takvih je podataka u toj knjizi vrlo mnogo, i koga god zanimaju, može ih dobiti  kod nas ili u ITEO-u. U naoko pustoj gomili brojki onaj tko se u njih zadubi može vidjeti sliku i priliku naših ljudi danas. Na primjer: 49,8 posto Slovenaca lani nije uštedjelo ni dinara; samo 16 posto vjeruje da će u idućoj godini zaraditi realno više nego u prošloj; ako bi iznenada dobili veću količinu novca, 12 posto bi ih odnijelo novac u banku i vezalo ga na određeno vrijeme; 18 posto kupilo bi televizor u boji ili nešto slično; gotovo 40 posto novce bi uložilo u zemlju ili nekretnine; a dobra četvrtina ispitanika u devize i zlato. Unatoč svetu, 35 posto Slovenaca vjeruje da je dinarska štednja u banci i danas pametna. Prije dvije godine takvih je Slovenaca bilo gotovo za polovicu više.

U »Media marketingu« pročitali smo da pratite i propagandne tokove u jugoslavenskem medijima.

APIH: To je drugo istraživanje koje provodimo. Zove se  Jugoslavenski barometar. Naime, mi smo počeli samoinicijativno pratiti propagandne tokove u jugoslavenskim medijima. Pretražujemo, registriramo, proučavamo i sređujemo podatke o oglašivačima na stranicama jugoslavenskih listova i revija.

To ne bismo uspljeli da nam ne pomaže »Iskra«-»Delta«, koja je preuzela računarsku obradu sakupljenih podataka. U »Media marketingu« redovito objavljujemo te podatke, predstavljamo analizu propagandne aktivnosti po grupama proizvoda, regionalnoj zastupljenosti oglašivača i međurepubličkim propagandnim protocima. Onaj koji zna može te podatke vrlo dobro iskoristiti. Naime, propagandist koji poznaje aktivnost konkurencije može orijentirati svoje poruke svrsishodnije, a medij koji poznaje oglasna strujanja također može biti efikasniji. Pristupačnost takvih podataka na razvijenim je tržištima već odavna aksiom. Da bi jugoslavenski propagandni barometar bio potpuniji, mi smo željeli, osim tiskanih medija, obraditi i aktivnosti elektroničkih, radija i televizije.

Međutim, to nam je pošlo za rukom samo u Sloveniji. Tu smo dobili sve podatke i sad svatko može znati što se na propagandnom tržištu u Sloveniji događa. Na žalost, unatoč velikom trudu, nismo uspjeli uvjeriti televizijska vodstva drugih centara u Jugoslaviji da nam daju te podatke. Oni kažu da su ti podaci tajni.

Ali kako može biti tajno nešto što se svaki dan javno objavljuje? To je svojevrstna manipulacija, ali ne znam u čijem interesu. Ona nije fair ni prema oglašivačima, jer ako oglašivač plača propagandu, on ima pravo da zna tko, gdje i što oglašuje.

 

Vi aktivno sudjelujete i u najvećoj propagandnoj akciji u Sloveniji, »Podarim-dobim«. Možete li o njoj nešto više reći?

APIH: U tu sam akciju uključen u okviru Skijaškog saveza Slovenije. Za nju bi se moglo reći da je, na neki način, svjetski fenomen. Naime, u Sloveniji, gdje nas je manje od dva milijuna, lani smo prodali više od milijun i četiri stotine kartica nagradne igre »Podarim-dobim«.

U fond te nagradne igre radne organizacije daruju određena sredstva, a zauzvrat im se osigurava intenzivna propaganda koja traje četiri mjeseca – od početka prosinca do ožuljka – koja teče preko svih naših medija i u kojoj sudjeluju naši skijaši. Upravo zbog njihova sudjelovanja to je najpopularnija akcija. Preko nje se ubire više od polovice sredstava za jugoslavensku skijašku reprezentaciju. U njoj sudjeluje više od 70 posto stanovništva Slovenije, i to je, na određeni način, plebiscitarna potpora tom sportu. Zato, po našim istraživanjima, 90,1 posto Slovenaca smatra da je za svaku radnu organizaciju koja sudjeluje u »Podarim-dobim« to vrlo pametno. Oni kažu da te organizacije sudjelovanjem povećavaju svoj ugled, stječu simpatije i pridonose uspjehu naše reprezentacije.

Dakle, dosegnut je vrlo visok stupanj identifikacije ljudi s tim skijaškim pogonom in njegovim uspjehom. Tri četvrtine ljudi koje smo anketirali smatra da je ta akcija pridonijela pobjedi naše reprezentacije. Tko god kupi tu karticu, prati sva zbivanja na skijaškim terenima, i kad na kraju Petrovič pobijedi, on misli: »I ja sam tome pridonio«.

To je vrlo uspješna i djelotvorna propaganda za poduzeća koja sudjeluju u akciji. Ona se odvija u okviru nečega što je, zapravo, i narodni referendum, nacionalna identifikacija… To bi se moglo tumačiti sociološki i psihološki, na određeni način, ali to nije tema našega razgovora.

Božana Rublek